Radiokarbonsko datiranje je metoda za određivanje starosti organskih materijala pomoću radioaktivnog izotopa ugljenika-14 (^14C). Ova tehnika je razvijena sredinom 20. veka i predstavlja jedan od najvažnijih alata u arheologiji za datiranje artefakata i drugih bioloških materijala starosti do oko 50.000 godina. Radiokarbonsko datiranje se oslanja na činjenicu da svi živi organizmi apsorbuju ugljenik iz atmosfere, uključujući ^14C, koji se postepeno raspada nakon smrti organizma.
Proces datiranja započinje analizom količine preostalog ^14C u uzorku. Pošto je stopa raspadanja ^14C konstantna, naučnici mogu izračunati vreme koje je proteklo od smrti organizma do trenutka kada je uzorak uzet za analizu. Ova metoda je posebno korisna za datiranje drevnih kostiju, drvenih predmeta, semenki, tkanina i drugih organskih materijala koji se često nalaze u arheološkim iskopinama.
Radiokarbonsko datiranje je revolucionisalo arheološke metode jer omogućava tačnije datiranje i potvrdu hronologije događaja u prošlosti. Ipak, ova metoda ima i ograničenja, uključujući smanjenje preciznosti za uzorke starije od 50.000 godina i potrebu za čistim, nekontaminiranim uzorcima. U kombinaciji s drugim metodama datiranja, radiokarbonsko datiranje omogućava sveobuhvatno razumevanje razvoja ljudskih civilizacija kroz vekove.