Genetski inženjering, poznat i kao genetska manipulacija, je proces modifikacije genetskog materijala organizma putem biotehnologije. Reč “genetski” dolazi od grčke reči “genos”, što znači poreklo ili rod, dok “inženjering” implicira primenu tehničkih principa za dizajniranje i konstruisanje novih stvari. Ova disciplina spaja principe genetike, molekularne biologije, biohemije i biotehnologije kako bi se direktno izmenila DNK, bilo radi poboljšanja postojećih karakteristika organizma ili stvaranja novih.
Poreklo genetskog inženjeringa seže u ranu polovinu 20. veka kada su naučnici počeli da razumeju strukturu i funkciju DNK. Otkriće strukture DNK spiralnog dvostrukog lanca od strane Watsona i Cricka 1953. godine postavilo je temelje za razumevanje kako geni kontrolišu nasleđivanje i razvoj karakteristika. Međutim, tek u kasnim 1970-im, sa razvojem tehnika rekombinantne DNK, genetski inženjering je postao praktično ostvariv.
Genetski inženjering uključuje različite tehnike kao što su CRISPR-Cas9, koje omogućavaju naučnicima da precizno ciljaju i izmene specifične delove genoma. Ova tehnologija je izazvala revoluciju u molekularnoj biologiji, omogućavajući ne samo istraživanje genetskih funkcija, već i razvoj novih terapija za genetske bolesti.
Upotreba genetskog inženjeringa je široko rasprostranjena, od poljoprivrede do medicine. U poljoprivredi, genetski modifikovani organizmi (GMO) su kreirani da poboljšaju prinos, otpornost na bolesti, i toleranciju na nepovoljne uslove. U medicini, genetski inženjering se koristi za proizvodnju insulina, hormona rasta, vakcina, i za razvoj genetskih terapija za lečenje bolesti poput cistične fibroze i hemofilije.
Iako genetski inženjering nudi mnoge prednosti, postoji i debata o etičkim, ekološkim i zdravstvenim implikacijama. Pitanja kao što su bezbednost GMO hrane, mogući dugoročni efekti na ekosisteme, i etička dilema oko “dizajniranja” ljudi su u središtu javnih diskusija.