Apsolut je pojam koji se koristi u filozofiji za označavanje krajnje, sveobuhvatne stvarnosti posmatrane kao celina, ali u isto vrijeme kao izvor raznovrsnosti, odnosno kao kompletne ili perfektne stvarnosti koja u isto vrijeme nije razdvojena od konačnog i nesavršenog svijeta.
Ovaj pojam u filozofiju su unijeli Šeling i Hegel pred sam kraj 18. vijeka, a ubrzo je postao veoma bitan u filozofiji idealizma. U apsolutnom idealizmu i britanskom idealizmu, on služi kao koncept za „bezuslovnu stvarnost koja je ili duhovno temelj svega bića ili celine stvari koje se smatraju duhovnim jedinstvom“.
Apsolut kao pojam vrlo često se koristi za Boga, kao Svemogućeg i Svevremenog.
Koncept „apsoluta“ je u modernu filozofiju uveo Hegel, definisan kao „zbir svog bića, stvarnog i potencijalnog“. Za Hegela, kako ga shvata Martin Hajdeger, apsolut je „duh, ono što je samo po sebi prisutno u izvesnosti bezuslovne samospoznaje“.
Kako Hegela shvata Frederik Koplston: „Logika proučava apsolut ‘u sebi’; filozofija prirode proučava apsolut ‘zarad sebe’; a filozofija duha proučava apsolut ‘u sebi i za sebe’.” Koncept se takođe nalazi u delima F. V. J. Šelinga, a anticipirao ga je Johan Gotlib Fihte. U engleskoj filozofiji, F. H. Bredli je razlikovao koncept apsoluta od Boga, dok ih je Džosija Rojs, osnivač američke filozofske škole idealizma, izjednačio.