Kosmička mikrotalasna pozadinska radijacija (CMB) je slabo zračenje koje ispunjava čitav univerzum i predstavlja jedno od najstarijih tragova postojanja ranog svemira. Nastala je otprilike 380.000 godina nakon Velikog praska, kada su se protoni i elektroni spojili u atome vodonika, što je omogućilo fotonima (svetlosti) da se slobodno kreću kroz prostor. Ovo zračenje je preostalo od vremena kada je svemir bio izuzetno vreo i gust, ali se tokom milijardi godina širilo i hladilo.
CMB se detektuje u obliku mikrotalasnog zračenja koje ima temperaturu od oko 2.7 Kelvina, što je veoma blizu apsolutne nule. Ova radijacija je izuzetno homogena, ali sadrži male fluktuacije u temperaturi koje naučnicima pružaju važne informacije o strukturi ranog svemira. Te fluktuacije su ključne za razumevanje formiranja galaksija, zvezda i drugih kosmičkih struktura.
Otkrivanje CMB radijacije 1965. godine od strane Arna Penzijasa i Roberta Vilsona bilo je jedno od najvažnijih otkrića u astronomiji, koje je pružilo snažan dokaz za teoriju Velikog praska. Od tada, brojni eksperimenti i sateliti, poput COBE, WMAP i Planck, proučavali su ovu radijaciju, pružajući sve detaljniju sliku o poreklu i evoluciji svemira.